Likovna kritika: Lice i naličje – Svetlana Pantić – II nagrada

Lice i naličja

U delu „Rekapitulacija“ autorka Jana Stojaković, prema čuvenom antičkom principu -in medias res, kritički obrađuje temu društvenog položaja umetnice u današnjem svetu.Prikazujući sebe u trenutku predaje, obema rukama podignutim uvis, ona ističe svojeoruđe za rad koje se tumači kao oružje protiv sistema, s toga postaje meta represije.Profesionalno delanje umetnice doživljava se kao direktna pretnja dogmatskiomađijanom okruženju koje, usled nedostatka promišljenosti, pribegava upotrebi silekroz prikaz uprtog snopa laserskih zraka u nju.

Kroz autoportret rađen u klasičnoj tehnici ulja na platnu, ona uspeva da redefinišetradicionalan način poimanja ovog slikarskog motiva. Za razliku od perioda renesansekada su portreti slikara predstavljali reprezentativan odraz njihovog uzvišenog sopstva,ovde svedočimo jednoj krajnje dehumanističkoj metamorfozi predstave umetnice.Izmeštajući sebe iz centralne perspektive, slikarka podražava marginalizovan položaju stvarnosti, koji je dodatno podcrtan prikazom transformacije u bubašvabu. Idejno, većse u noveli „Preobražaj“ Franca Kafke susrećemo sa identičnim sižeom u kom seprotagonista naprasno pretvara u insekta. Repeticijom jednog te istog prizora na platnu,preispituje se odnos prema svojstvima umetnosti, prema originalnom i autentičnom utranshumanističkom dobu. Kolorit lišen živosti u kom preovlađuju monohromatskitonovi, odsustvo ekspresije, prodoran pogled i gotovo zaustavljen dah umetnicerezultiraju brutalističkim vizuelnim izrazom.

Naizgled prikaz kapitulacije slikarke, u uglu rezultira minijaturnom predstavom njeokrenute ka platnu, ka novom početku, poput rimskog božanstva Janusa prepoznatljivom podvostrukom licu. Portret u ovom slučaju ne ogoljuje umetnicu, već način na koji sedruštvo i sistem odnosi prema njoj.

Svetlana Pantić