HAJNRIH FISLI Kum nadrealističkog pokreta 20. veka

Hajnrih Fisli (1741-1825) bio je drugo od osamnaestoro dece švajcarskog portretiste Johana Kaspara Fislija, koji je bio kolekcionar švajcarske umetnosti iz 16. i 17. veka. Fisli je proveo mnogo sati praveći skice crteža iz očeve kolekcije, što je praksa koju je nastavio i u tinejdžerskim godinama. Uprkos svojoj profesiji, njegov otac nije odobravao Fiselijeve umetničke ambicije. Odlučio je da njegov sin treba da se obuči za sveštenika što je mladi Hajnrih i učinio. Ipak, duša ga je vukla ka umetnosti i on joj se ipak posvetio.

U vreme kada su moralističko poštovanje i egzaktnost činjenica bili glavni elementi britanskog akademskog slikarstva, Fisli se isticao među svojim savremenicima kao umetnik koji je uživao u sablasnom i fantastičnom. U dobu naučnog i liberalnog prosvetiteljstva, on je obrađivao iskonske strahove i instinkte gledaoca u oslikanim scenarijima koji spajaju natprirodno s erotskim. Dolazeći s jakom teološkom pozadinom, Fislijeva intelektualna interesovanja će se razvijati duž više filoloških i humanističkih linija, što je uticalo da napravi uspešnu paralelnu karijeru i kao teoretičar i kao profesor. Međutim, svoju umetničku praksu usavršio je tokom osmogodišnjih studija u Rimu, gde se pokazao da je Mikelanđelo na njega izvršio najveći stilski uticaj. Tematski, njegova umetnost je najpoznatija po intenzivnom emotivnom sadržaju koji je izražen kroz niz interpretacija poetskih i pozorišnih dela (uključujući Miltona i Šekspira). Iako mu se za njih ne prepisuju velike umetničke zasluge, proizveo je veliki broj erotskih, možemo reći pornografskih skica i crteža, a u skladu sa slobodarskim pokretom koji je nastao u Francuskoj u osamnaestom veku. Imao je upadljiv uticaj na stil nove generacije britanskih umetnika, pre svega na Vilijama Blejka.

Za razliku od svojih svojih kolega s Akademije, Fislija su smatrali maestrom melodramatičnog izlaganja. Pošto je, dok je studirao u Rimu, pao pod čari manirista, Fisli je postigao svoje najmoćnije dramske efekte kroz manipulacijom svetlosti i veštim preslikavanjem figura i predmeta.

Iako dobro upućen u ideale prosvetiteljstva, on je postao blisko povezan sa nemačkom književnom grupom Šturmunddrang (nem. oluja i nagon) koja je nastojala da ospori ono što su oni videli kao kult racionalizma. Njegovo nepoverenje prema racionalizmu manifestovalo se u njegovoj umetnosti kroz individualistički stil koji se bavio, ne objektivnim svetom, već čulnim iskustvima.

Fislijeva neskrivena ljubav prema ženama igrala je presudnu ulogu u njegovoj umetnosti. Tema putene žene koju teroriše demon izdvojena je kao prethodnica nove vrste gotičkog horora u književnosti. U međuvremenu, njegov najprovokativniji rad proizašao je iz njegovog odnosa sa suprugom, umetnicom Sofijom Rolins. Poznata kao fetišista (pretežno u vezi s kosom), Rolinsova je pozirala svom mužu u seriji erotskih slika tokom njihovog dugog bračnog života.

Verovatno najpoznatija Fislijeva slika i tema kojoj će se uvek iznova vraćati, jeste slika po imenu Noćna mora iz 1781. godine. Inovativan u svoje vreme, bavio se nejasnim značenjima koja su izvor košmara. U tom pogledu, ova slika pripada oblastima gotičkog horora koji će uskoro inspirisati pisce kao što su Meri Šeli i Edgar Alan Po. Noćna mora prikazuje mračnu scenu u spavaćoj sobi u kojoj ženska figura leži pognuta na razmeštenom krevetu, naizgled bez svesti, sa svojim mlitavim beživotnim rukama, dok goblin sedi na njenom mirnom telu. On predstavlja inkubusa, mitološko muško stvorenje koje je sedelo na ženskim žrtvama dajući im osećaj gušenja povezan s paralizom sna i noćnim morama. Kada je bila izložena na Kraljevskoj akademiji 1782, slika se pokazala kao veoma popularna a ubrzo je postala izvor inspiracije za savremene umetnike, uključujući Vilijama Blejka koji je reinterpretirao kompoziciju u svom motivu za čuvenu pesmu Jerusalim, kao i satiričara Džejmsa Gilreja. On u svom Duhu vojvode Vilijama (1799), kojem prikazuje Džordža, princa od Velsa, koji leži pijan na razbarušenom krevetu.

Zbog svoje fascinacije svetovima snova, seksualnog simbolizma i natprirodnog – koje je težio da istražuje kroz lične interpretacije poetskih i tragičnih književnih dela – Fislija često definišu kao kuma nadrealističkog pokreta dvadesetog veka.